Don Quijote protiv politike i kapitala

Kao prva premijera ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći izveden je Don Quijote Miguela de Cervantesa (1547–1616) u režiji Kokana Mladenovića. Premijeri predstave prethodio je sukob između redatelja i Grada Rijeke u vezi s prostorom u kojemu je Don Quijote trebao biti postavljen. Izvorna je ideja bila da se predstava, zbog jakoga simboličkog značenja te lokacije, igra na Trsatskoj gradini. Ambijentalno uprizorenje predviđeno je za taj prostor, no u međuvremenu je novi zakupac na Gradini postavio šank na mjestu gdje je trebala biti pozornica. Uklanjanje šanka tražilo bi dodatne troškove pa je predstava premještena u Arheološki park riječkoga Starog grada.

Suvremeni Don Quijote bori se protiv destrukcije kulturne baštine / Snimio Dražen Šokčević

S obzirom na redateljsku koncepciju Kokana Mladenovića, svojevrsni donkihotovski zaplet tako se dogodio i u realnosti. U ovom novom scenskom čitanju Cervantesova romana, Don Quijote postao je profesor arheologije koji istražuje arheološko nalazište na Trsatu. No sprega politike i kapitala ima posve drukčije namjere – na mjestu srušene Trsatske gradine trebao bi niknuti „Vjetropark Trsat“, koji će donositi profit. Na novoj lokaciji Principija–Arheološkog parka motivi trsatske kule i Mira junaka ostali su samo kao videoprojekcije Voranca Kumara i Marise Žele, koji na zgrade Staroga grada projiciraju i moderne željezne vjetrenjače. Društvenokritički potencijal i angažman predstave bio bi svakako veći da je umjesto u ovom trenutku ničim ugrožene Trsatske gradine uzet neki konkretan problem u gradu Rijeci, kao što je recimo u primjeru Zagreba aktualni slučaj Paromlina i stvarnoga nasrtaja bagera na kulturno dobro.

Ovako Trsatska gradina, kao jedan od najvažnijih kulturnih simbola Rijeke, funkcionira tek na metaforičkoj razini ukazivanja na krizu i slom vrijednosti pred naletom vulgarnomaterijalističke logike okrenute profitu. U jednom trenutku Sancho Panza baca u gledalište letke s pozivom građanima Rijeke da tijelima brane njegov identitet. Letak potpisuje Don Quijote, postavljajući pitanje: „Neće li onaj koji poruši ovo mjesto zauvijek u nama srušiti uvjerenje o vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem?“

U ovoj osuvremenjenoj verziji Don Quijote bori se protiv bagera koji nasrću na kulturu, povijest i duh grada, no na kraju ovaj današnji vitez tužna lika pada kao žrtva grube kapitalističke zbilje u kojoj je novac mjera svih stvari. Na brehtijanskom početku i kraju uprizorenja likovi koji utjelovljuju čvrstu vezu vlasti i kapitala odaju počast i podižu spomenik idealistu i borcu za pravdu Don Quijoteu. To je, dakako, vrhunac cinizma jer su isti ti proglasili profesora arheologije ludim i strpali ga u ludnicu kako bi ga uklonili kao smetnju za realizaciju „Vjetroparka“. Dramaturški (dramaturginja je Nataša Antulov) predstava je čvršća u prizorima prije odvođenja Don Quijotea u ludnicu, a zatim se pomalo rasplinula u raznim digresijama i ponavljanjima motiva. Osim citata iz Cervantesova predloška i jednoga glazbenofilmskog navoda, tema donkihotizma dodatno se razrađuje i sekvencama iz baleta Don Quijote, koje je prema Mariusu Petipau koreografirao Ronald Savković.

Na kostimografskom planu Tatjana Radišić suprotstavila je stilizirane renesansne kostime Don Quijotea i Sancha Panze glamuroznim kostimima novopečenih bogataša. Scenografkinja Marija Kalabić intervencijama u već zadan prostor Arheološkog parka i uz oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka naznačila je mjesta zbivanja – Trsatsku gradinu i umobolnicu, gdje Don Quijoteovi progonitelji na svoje svečane haljine i odijela navlače luđačke košulje glumeći razne likove iz Cervantesova romana.

U interpretaciju naslovnog junaka Don Quijotea glumac Damir Orlić unio je bitne karakteristike lika – on je zaneseni idealist, intelektualac, znanstvenik i branitelj kulture u kontekstu koji istinske vrijednosti podređuje zaradi. U sudaru s okrutnom zbiljom i vulgarnim pragmatizmom ideal viteštva nema šanse opstati. Vjerna Don Quijoteova pratitelja Sancha Panzu, koji predstavlja glas zdrava razuma, utjelovio je Igor Kovač, čiji Sancho u društvu kojim vladaju korupcija i kriminal ne doživljava ništa bolju sudbinu od one Don Quijoteove.

U takvoj okolini Dulcinea del Toboso, koju tumači Nika Mišković, postala je prostitutka, a potkupljivu ministricu, odnosno Vojvotkinju, igra Tanja Smoje. Predstavnici moralno pokvarena društva su i Vojvoda (Dražen Mikulić), prijetvorna Liječnica (Jelena Lopatić), prepredeni i dvolični talijanski Conte (Mirko Soldano), Sanson Carrasco (Jasmin Mekić) i Opat (Denis Brižić). Reduciranjem Don Quijotea na te likove obuhvaćeni su razni slojevi društva kojima Kokan Mladenović kritički progovara o suvremenosti.

Glumcima HNK Ivana pl. Zajca pridružili su se i članovi Baleta i glazbenici, koji uživo izvode glazbu Irene Popović. Sudjeluje i glumac Talijanske drame Mirko Soldano, tako da je Don Quijote projekt cijelog kazališta.

Polazišna ideja Kokana Mladenovića zanimljiva je i poticajna, no od početka predstava se kreće u području predvidljivosti i ponekad simplificiranih rješenja. S ukazivanjem na neki stvarni problem riječki Don Quijote dobio bi pravu kritičku dimenziju i provokacija za vlast svakako bi bila veća. Ovako smo umjesto želje za pobunom dobili tek solidnu ljetnu ambijentalnu predstavu.